Cegeri se vraćaju u modu – Dokle je stigla borba reciklaže protiv stila „kupuj, bacaj, pa ponovo kupuj“ u Srbiji?

Vesti

Da li ste se ikada zapitali koliko otpada svakog dana „izađe“ iz našeg stana ili kuće i gde on završi? Možda vam ta mala kesa koju svakog dana nehajno odnesete do kontejnera ne izgleda važno, ali svaka od njih zapravo predstavlja korak bliže pretvaranju naše zemlje u zemlju deponija.

Prosečno, svaki stanovnik Srbije dnevno „napravi“ 0,76 kg otpada, što znači da četvoročlana porodica godišnje odbaci oko tonu. Ono što je, zapravo, najalarmantnije, jeste činjenica da se u Srbiji čak 80% tog otpada odlaže na deponije. Tako dolazimo do zabrinjavajućeg podatka da na našim đubrištima godišnje završi čak 1,6 miliona tona smeća. Najveći deo, čak polovina, jeste tzv. biorazgradivi otpad, a između 20-25% je ono što zovemo ambalažni (reciklabilni otpad), koji je moguće preraditi.

Reciklaža nije gnjavaža

Šta se nalazi u kantama za đubre, očekivano, zavisi i od toga da li porodica živi na selu ili u gradu. U seoskim i manje urbanizovanim sredinama generiše se manje ambalažnog otpada, ali je zato udeo baštenskog i biorazgradivog značajno veći, posebno u Vojvodini. U gradskim sredinama troši se mnogo više proizvoda široke potrošnje, pa i udeo ambalažnog otpada raste. To znači, na primer, da će naša porodica, ako živi u Nišu, imati 3 do 4 puta više otpada nego u Somboru.

U kompaniji „Sekopak“, vodećoj firmi u oblasti upravljanja ambalažnim otpadom u Srbiji, kazali su nam da je uopšte nije teško smanjiti količine otpada koje svako od nas „pravi“. Saveti su jednostavni: kupujmo samo proizvode koji su nam neophodni, izbegavajmo proizvode za jednokratnu upotrebu (vlažne maramice, papirne ili plastične čase, kuhinjski papirni ubrusi, papirne salvete…), nosimo svoju torbu u kupovinu, kupujmo sredstva za higijenu u pakovanjima koja mogu da se dopune. Osim toga, možemo da punimo baterije, kupujemo robu od recikliranog materijala, i još mnogo toga.

– Ako bi svi koristili svoje torbe za kupovinu umesto kesa, smanjili bismo količinu otpada na deponijama za čak 130.000 tona – kaže Rebeka Božović iz „Sekopaka“.

Dobrobiti smanjenja upotrebljenog materijala za pravljenje proizvoda ili ambalaže, njegove ponovne upotrebe ili recikliranja, su nemerljive, ne samo zbog korišćenja deponijskog prostora koji je odavno prenatrpan u Srbiji, već bi se uštedelo i na ekstrakciji novih sirovina i materijala. O uštedi energije da i ne govorimo.

Ranije u prošlosti, jednom kupljeni proizvodi bili su korišćeni sve dok ne postanu krajnje neupotrebljivi. Danas smo izgubili te navike. Kao krunski argument, najčešće kažemo: lakše nam je i praktičnije da koristimo jednokratne proizvode. Upravo protiv toga, trebalo bi se boriti.

– Zamislite kada bismo vodili računa o svakom bačenom predmetu, kada bismo odvoženje smeća plaćali po kilogramu, a ne po kvadratnom metru stana u kom živimo! Ili, zamislite koliko bi se komunalno preduzeće potrudilo da nas nauči kako da postupamo sa otpadom kada bi ono samo plaćalo za svaku tonu deponovanog otpada visoke naknade deponijama! – objašnjava naša sagovornica.

Potrebno je da se sve kockice slože, a igrača je mnogo – od industrije koja stavlja proizvode na tržište i koja treba da brine o tome da sa što manje količine ambalaže upakuje svoj proizvod, preko građana koji treba da razmišljaju o svakom bačenom predmetu (da li je mogao biti drugačije iskorišćen), ili komunalnog preduzeća koje treba da obezbedi odvojeno sakupljanje svega što može da se reciklira ili ponovo upotrebi kroz energiju. I na kraju, a možda i najvažnije, do države koja čitavom procesu mora da da kredibilitet kroz primenu zakona, odnosno nagrada i kazni za učesnike u lancu.

Cegeri su ponovo u modi

Međutim, uvek sve kreće od pojedinca, pa je tako i u ovom poslu. Potrebno je da svako od nas učini što je do njega. Ipak, građani Srbije i dalje se u nedovoljnoj meri odlučuju za ponovno korišćenje proizvoda. Ta osobina najčeće dolazi sa životnim stilom koji nameće potrošačko društvo – kupuj, koristi, bacaj, ponovo kupuj… katkad se stiče utisak da se ponašamo rasipnički, poput nemarnog bogataša, koji čašćava koga stigne. Osim toga, ovo je model koji i trgovci forsiraju.

– To je u potpunosti suprotno od onog šta odgovorno potrošačko društvo treba da znači. Najbogatije zemlje su ujedno i one koje najviše brinu o svim aspektima ušteda resursa na svakom mestu. Kod nas je još uvek preovlađujući pristup pomalo bahat i rasipnički, međutim za to su odgovorne i trgovine koje daju kupcima onoliko plastičnih kesa koliko im padne na pamet – kažu nam u Sekopaku.

– Za pohvalu je, recimo, akcija „dm lanca“ gde više ne može da se dobije velika kesa besplatno, ali može da se kupi platnena torba. Ukoliko platite za torbu, možda će vam pasti na pamet i da ponesete svoju, zar ne?

U Srbiji je kao višekratna ambalaža najzastupljenija staklena ambalaža. Zimnice, slatka i džemova u stvari ne bi ni bilo da domaćice vredno ne čuvaju tegle od kupljenih proizvoda.

– To je za zajednicu dobro, iako nije za „Sekopak“, koji gradi komunalni sistem za razvrstavanje kućnog otpada, i ne može da dođe do stakla na ovaj način, jer ga domaćice na daju dovoljno. Zato stalno smišljamo nove načine skupljanje, recimo iz horeca sektora.

Ipak, najveći problem, kao što se i moglo pretpostaviti, i dalje predstavljaju kese i pet ambalaža. Kako je jeftina i dostupna, odnosimo se ka njoj kao prema odbačenom materijalu. Otuda i groblja flaša pored puteva i drveće okićeno „uspomenama“ iz samoposluge.

– Ta slika mora da se promeni. Svaka ambalaža je ponovo iskoristiva kroz ponovnu upotrebu, reciklažu, energetsko iskorišćenje i na druge načine.

Šta imaju zajedno kamion i ženska tašna?

Kompanija „Sekopak“ sarađuje sa više od 25 partnera u mestima koja ukupno pokrivaju više od dva miliona stanovnika. Iako sistem za razvrstavanje ambalaže nije dostupan baš svakom, on se svakog dana uvećava. „Sekokante“, „Sekokontejneri“ i „Sekokese“ postaju sve poznatije.

(„Freitag“ torba od cirade)

– Iznenadili biste se kada biste znali da u Topoli postoji odvojeno sakupljanje PET-a, a u Jagodini, Leskovcu, Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu, Gornjem Milanovcu, Somboru, Subotici i drugim mestima se razvrstava gotovo sve – plastika, metal, staklo, drvo i staklo – ponosno ističu u „Sekopaku“.

Od recikliranog materijala danas se pravi skoro pa sve, i sve se može iskoristiti. Zemlje kao što su Belgija, Austrija, Češka, postižu stope reciklaže od preko 80%. Srbija se polako kreće njihovim stopama – sa 16%, koliko je država zacrtala kao cilj za 2012. godinu.

Na etiketi robe građani mogu pronaći podatke o tome koliko je, procentualno, zastupljeno recikliranog materijala u ambalaži ili proizvodu. U idealnoj situaciji građani treba da se opredeljuju za proizvode one firme koja nosi „zelenu tačku“, znak za koji ji govori o ome da je kompanija koja ga koriste i sistemu zbrinjavanja otpada, i da plaća za taj posao. „Sekopak“ je generalni zastupnik „zelene tačke“ za Srbiju.

Da reciklirano može biti i lepo, zanimljivo, čak i moderno, govori nam primer modne kuće „Freitag Peggy“, koja pravi torbe od starih kamionskih cerada. Svaka „Peggy“ torba dolazi sa još jednom manjom, u koju možete da stavite telefon, ključeve, pasoš… Pre nekoliko dana lansirana je nova kolekcija – jesen 2012. Za ljubiteljke unikata, prava stvar – nikada nećete naći dve iste jer ne postoje ni dve iste cerade.

Izvor: eKapija